August 2014 | ISLAM - Put vjernika do Dženneta

Učenje sura El-Ihlas, El-Felek i En-Nas


Učenje sura El-Ihlas, El-Felek i En-Nas

Od Ebu Seida el-Hudrija, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tražio je utočište od džinskog i od ljudskog uroka, sve dok nisu objavljene sure El-Felek i En-Nas. Kada su objavljene, učio je samo njih.” (Bilježi ga Et-Tirmizi)

Prenosi se od Abdullaha ibn Habiba, radijallahu anhu, da je rekao: “Rekao mi je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Kada osvaneš i kada omrkneš po tri puta uči Kul-huvallahu ehad, Kul e'uzu bi rabbil-felek i Kul e'uzu bi rabbin-nas, to će te sačuvati od svega.’” (Ebu Davud, Et-Tirmizi, a šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim)

Prenosi se od hazreti Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Svake noći kada bi legao u postelju, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sastavljao bi šake, puhnuo u njih i učio suru Ihlas, Felek i Nas, a potom bi rukama potrao svoje tijelo, koliko god je mogao, počevši od glave i lica.” (Hadis je sahih – vjerodostojan)


Učenje sura El-Ihlas, El-Felek i En-Nas


SURETUL-IHLAS

Bismillahi rrahmani rrahim

KUL HUVALLAHU EHAD
ALLAHU SSAMED
LEM JELID VE LEM JULED
VE LEM JEKUL-LEHU KUFUVEN EHAD

Prevod:
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Reci:"On, Allah, Jedan je!
Allah je utociste svakome!
nije rodio, nit' je rodjen!
I niko mu ravan nije!" 



SURETUL-FELEK

Bismillahi rrahmani rrahim

KUL EUZU BI RABBIL FELEK
MIN SHERRI MA HALEK
VE MIN SHERRI GASIKIN IZA VEKAB
VE MIN SHERRI NNEFFASATI FIL UKAD
VE MIN SHERRI HASIDIN IZA HASED


Prevod:
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Reci: "Utjecem se Gospodaru svitanja
od zla onoga sto On stvara,
i od zla sumraka kada tamnine razastire
i od zla onih koji pusu u uzlove,
i od zla zavidnika kada zavist ne krije!"



SURETU-NNAS

Bismillahi rrahmani rrahim

KUL EUZU BI RABBI NAS
MELIKI NNAS, ILAHI NNAS
MIN SHERRIL VESVASIL HANNAS
ELLEZI JUVESVISU FI SUDURI NNAS
MINEL DZINNETI VE NNAS


Prevod:
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Reci:"Utjecem se Gospodaru ljudi,
Vladaru ljudi,
Bogu ljudi,
od zla sejtana koji spletkari,
koji zle misli unosi u srca ljudi -
od dzina i od ljudi"



Razgovor sa džinom muslimanom



Razgovor sa džinom muslimanom

Džini su poseban svijet, za nas nevidljiv. Riječ džin je množina arapske riječi "džinij" što znači prekriven, nevidljiv. Otuda je ovaj svijet nazvan "džinima" što znači nevidljivi, dok su ljudi nazvani "insanima", što znači vidljivi.



Razgovor sa džinom muslimanom











Kur'an sa prijevodom na vise od 55 svijetskih jezika



Kur'an sa prijevodom na vise od 55 svijetskih jezika


Kur'an sa prijevodom na vise od 55 svijetskih jezika

Kur'an

Kur'an (ar. القرآن) je sveta Allahova knjiga koja je objavljena Allahovom poslaniku Muhammedu s. a. v. s. u periodu od 610. do 632. godine, i to 13 godina u Meki i 10 u Medini.

Arapska riječ Kur'an po svom je obliku infinitiv, koji u bosanskom jeziku prevodimo glagolskom imenicom. Prema tome, riječ Kur'an znači "čitanje" ili "sakupljanje". Korijen ove riječi su 2 arapska glasa: kaf (ﻕ), ra (ﺭ), te sukun (ّ ). U svim oblicima koji su izvedeni iz ovog korijena proteže se jedno glavno značenje te riječi, a to je "sakupiti". Kur'an se čita ili, kako je to uobičajeno reći među bosanskim muslimanima, "uči". Neki islamski učenjaci smatraju da je Kur'an nazvan tim nazivom zato što u sebi sakuplja i sadrži ajete, sure, zapovijedi, zabrane, obećanje, prijetnje, vijesti o prošlim narodima itd. Po ovome bi riječ Kur'an značila "zbirka". To je značenje riječi "Kur'an" s jezičke strane, dok ta riječ, po vjerovanju muslimana, označava posljednju Božiju knjigu, koja je preko meleka Džibrila objavljena posljednjem Božijem poslaniku Muhammedu s. a. v. s.



Druga imena Kur'ana
U samom Kur'anu, Kur'an je nazvan s više imena. Od tih imena je na prvom mjestu:

1."Kur'an", pa se u jednom ajetu kaže:
"Ovaj Kur'an (القرآن) sinovima Israilovim kazuje najviše o onome u čemu se oni razilaze."[2]
2."Furkān", tj. "Knjiga koja rastavlja istinu od neistine".
3."Kitab", tj. doslovno "knjiga"
4."Zikr", tj. "opomena", "spomen"
5."Tenzil", tj. "spuštanje", "objava".

Osim ovih imena, neki islamski učenjaci navode još neka imena koja su u Kur'anu spomenuta, ali ne kao prava imena, već kao atributi Kur'ana. Od tih imena su: "Nur" (svjetlo), "Mev'iza" (savjet), "Burhān" (jasni dokaz), "Hudā" (uputstvo), "Bejjān" (jasno tumačenje), "Hakīm" (Mudri) itd.



Format Kur'ana
Kur'an se sastoji od 114 sura s ukupno 6.236 ajeta (prema kufanskom brojanju, koje je najraširenije; tačan broj ajeta je različit, ne zbog sadržaja, nego zbog različitih metoda njihovog brojanja). Svaka sura, osim sure Et-Tevba, počinje Bismillom ("U ime Allaha, Sveopćeg dobročinitelja, Milostivog, Samilosnog"). Muslimani obično povezuju sure ne s njihovim brojevima, nego s arapskim imenima koja su na neki način izvedena iz dane sure. Sure nisu poredane po hronološkom redu.

Nakon kratkog uvoda, Kur'an se nastavlja najdužom surom, a završava kraćima.




Jezik Kur'ana

„...i, eto, tako Mi Kur’an na arapskom jeziku objavljujemo i u njemu opomene ponavljamo da bi se oni grijeha klonili ili da bi ih na poslušnost pobudio.
Kur'an

Prva sura u Kur'anu (El-Fatiha)
Kur'an je jedna od prvih pisanih knjiga u Arabiji. On je napisan u ranoj formi klasičnog arapskog jezika. Postoji nekoliko ostalih primjera arapskog iz tog vremena.

Ubrzo nakon smrti Muhammeda s. a. v. s. 632. godine, islam se proširio izvan Arabije, te osvojio većinu tadašnjeg "civiliziranog" svijeta. Arapi su se morali suočiti s milionima stranih osoba, s kojima su morali na neki način komunicirati. Jezik se brzo mijenjao da bi mogao odgovoriti novonastaloj situaciji, gubeći na svojoj kompleksnosti i rječniku. Nekoliko generacija nakon Poslanikove smrti, mnoge riječi korištene u Kur'anu postale su nejasne za obične ljude koji su govorili svakodnevni arapski, budući da se arapski jezik puno promijenio velikom brzinom. Beduini su govorili izmijenjenim jezikom, prihvatljivo malom brzinom izgovaranja, tako da su rani arapski leksikografi tražili njih da im objašnjavaju teške riječi ili razjašnjavanju neke stvari iz gramatike. Dijelom zbog potrebe religije da objasni Kur'an onima koji su slabije govorili arapski, arapska gramatika i leksika postale su značajne nauke, pa je model za literarni jezik zadržao do danas taj govor iz kur'anskih dana.

Muslimani smatraju Kur'an velikim i značajnim, između ostalog, i zbog njegove poezije i literarne dotjeranosti, kao i da je ta njegova literarna perfekcija dokaz njegovog božanskog porijekla. Budući da je ta perfekcija vidljiva samo za govornike arapskog jezika, stoji kao još jedan razlog zašto se samo originalni arapski tekst smatra kao pravi Kur'an. Prijevodi su smatrani manje sjajnima, prije kao interpretacije Božijih poruka nego same direktne poruke od Boga. Tradicionalno upravljanje prijevodima i publikacijama Kur'ana daje upute da, kad je knjiga izdana, ona ne može imati jednostavni naslov "Kur'an". Naslov uvijek mora sadržavati odredbeni pridjev (sprečavajući konfuziju s ostalim "recitacijama", u arapskom smislu), pa zbog toga najviše izdanja Kur'ana nose naslove poput Sveti Kur'an, Plemeniti Kur'an i sl.

Svaki priznati učenjak islamske škole trebao bi biti u mogućnosti da u najmanju ruku čita i razumije Kur'an u njegovoj originalnoj formi. Mnogi muslimani, djeca i odrasli, uključujući i one koji uopće ne razumiju arapski jezik, uče Kur'an djelomično ili u cjelini, u originalnom obliku, jer je to zaista potrebno radi obavljanja namaza (molitve).



Objava Kur'ana

„Uči u ime svoga Gospodara koji stvara, koji je čovjeka stvorio od ugruška. Uči, Plemenit je Gospodar tvoj, koji je podučio čovjeka da se perom služi“
Kur'an

Objava je počela u mjesecu ramazanu. Muhammed s. a. v. s., kao i obično, meditirao je u pećini Hira kad mu se melek Džibril ukazao i obratio riječima: "Čitaj u ime Gospodara svoga koji stvara!" Tada je Muhammed a.s. odgovorio da ne zna čitati, ali je Džibril nekoliko puta ponovio "Čitaj!" To je bio Muhammedov a.s. prvi susret sa Džibrilom. Objava Kur'ana u potpunosti trajala je 23 godine. Jedan dio objavljen je u Mekki, dok je drugi dio objavljen u Medini. U početku su ga ljudi učili napamet, a kasnije su ga počeli i zapisivati. Noć kad je Allah dž.š. upotpunio Kur'an zove se Lejletul kadr (Noć određenja).

Prema nekim podacima, oko 10 miliona ljudi zna Kur'an napamet[3]. Međutim, s obzirom da je to samo broj ljudi koji su službeno, pred komisijom preslušavani za hifz (učenje Kur'ana napamet), pretpostavlja se da je taj broj dosta veći. Ljudi koji znaju cijeli Kur'an napamet nazivaju se hafizi. Prenosi se da je Muhammed s. a. v. s. u jednom hadisu rekao: "Najbolji među vama su oni koji uče Kur'an i druge podučavaju njemu."




Historija Kur'ana

„Mi, uistinu, Kur’an objavljujemo i zaista ćemo ga Mi čuvati“
Kur'an

Kur'an iz 9. stoljeća, za koji se tvrdi da je original trećeg halife Osmana iz 7. st. Neki demantiraju tu tvrdnju i navode da je to nemoguće jer je pisan kufanskim stilom.
Kur'an je zabilježen na dva načina: usmenim i pismenim putem.

Među ashabima je bilo mnogo hafiza. Iz vremena Poslanika kao hafizi se navode: Ubejj ibn Ka'b, Muaz ibn Džebel, Zejd ibn Sabit, Ebu-Derda, Abdulah ibn Mes'ud i drugi.

Poslanik je uvijek davao prednost onima koji su Kur’an znali napamet. U hadisu se navodi da je "u bici na Tebuku bajraktar plemena Benu Nedždžar bio Ammar ibn Hazm. Poslanik je od njega uzeo zastavu i predao je Zejdu ibn Sabitu. Tada je Ammar upitao Poslanika: 'Allahov Poslaniče, da nije do tebe stiglo nešto ružno o meni?' 'Ne', reče Allahov Poslanik, 'Kur'an ima prednost,' a Zejd ibn Sabit je hafiz Kur'ana'."

Poslanik je imao oko 40 ljudi koji su zapisivali objavu po njegovom diktiranju, onako kako je njemu diktirao Džibril. Zabranjivao je da se bilo šta drugo bilježi od njega osim Kur'ana. Ako bi neko nešto zabilježio osim Kur’ana, Poslanik je insistirao da se to pobriše.

U vremenu Ebu-Bekra došlo je do sukoba između muslimana i lažnog poslanika Musejleme, u kojem je poginulo oko 70 hafiza i Ebu-Bekr je naredio da se ono što su dotadašnji hafizi znali (bilo ih je mnogo) uskladi i zapiše u jednu knjigu. Taj zadatak je povjeren Zejdu ibn Sabitu. On je to uradio i Kur'an je tako zapisan i pohranjen kod Ebu-Bekra, zatim poslije njegove smrti kod Omera, a onda kod njegove kćerke Hafse. Poslije je taj Kur’an prepisivan, a zatim štampan. Potrebno je navesti da je kroz cijeli taj period bio ogroman broj hafiza.




Kur'an kao uputa

„Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur’an istina. A zar nije dovoljno to što je Gospodar tvoj o svemu obaviješten?“
Kur'an

Opisan je kao Uputa za bogobojazne. U Kur'anu stoji: "Ramazan je mjesec u kojem je počelo objavljivanje Kur'ana, koji je uputa za sve ljude." Što se tiče bogobojaznih, njima je Kur'an uputa, jer oni uzimaju korist od njega i slijede "svjetlo koje iz njega svijetli". Što se tiče drugih, Kur'an je uputa za njih zato što im objašnjava pravi put; oni ga mogu slijediti ili ne, ali ipak znaju da je to Allahov govor.

Postoje 2 vrste upute:
-Uputa nadahnućem, tj. da čovjek bude nadahnut od Allaha dž. š. u slijeđenju pravog puta. Ograničena je samo na vjernike.
-Uputa objašnjenja i namjeravanja, tj. da čovjeku bude objašnjen pravi put, dobro i zlo, šteta i korist. Ova uputa je opća za sve ljude.

Muslimani smatraju da Kur'an upućuje ka onome sto je najispravnije, tj. ka putu koji je najispravniji, najnepristrasniji i najpravedniji. Kaže Allah dž. š: "Zaista ovaj Kur'an upućuje ka onome što je najispravnije i donosi radosne vijesti vjernicima koji čine dobra djela da ih čeka velika nagrada." (El-Isra, 9).




Prijevodi Kur'ana

Naslovnica prvog prijevoda Kur'ana na njemački jezik (1772)
Prijevod Kur'ana je uvijek bio problematičan i težak posao. S obzirom da muslimani Kur'an smatraju nadnaravnim i božanskim, mnogi smatraju da je Kur'an zapravo i nemoguće prevesti na drugi jezik. Arapski jezik ima polisemičnu prirodu i značajno se mijenja u odnosu na kontekst, što prijevod čini mnogo težim.

Bez obzira na to, prijevodi približnog značenja postoje na skoro svim jezicima svijeta. Prvi prijevod Kur'ana (sura El-Fatiha) na strani jezik uradio je poznati ashab Selman el-Farisi u 7. stoljeću. Prvi potpuni prijevod Kur'ana bio je na perzijski jezik u 9. stoljeću.

Islamska tradicija navodi da su neki ajeti prevođeni za vrijeme Poslanika s. a. v. s., i to za vrijeme hidžre u Abesiniju. Ti prijevodi su predočeni abesinskom negusu i bizantskom vladaru, Herakliju.



33. i 34. ajet sure Ja-Sin u prijevodu na kineski jezik
1936. godine bila su poznata 102 prijevoda na strane jezike.

Robert Keton (1110? – 1160?), srednjovjekovni teolog, astrolog i arabist, prvi je preveo Kur'an na zapadne jezike (latinski) Pisac Aleksandar Ros prvi je preveo Kur'an na engleski 1649. godine, i to s francuskog, od franuskog prevodioca Andre du Ryera, koji je Kur'an preveo 1647.

Prvi prijevod na neki od jezika na Balkanu štampan je u Beogradu 1895. Njegov autor bio je ljekar Mićo Ljubibratić.

1936. u Sarajevu se pojavio "Kur'an Časni" u prijevodu Džemaludina Čauševića i Muhameda Pandže. Ovaj prijevod je izašao i 1969, kao i više puta poslije. 1937. izašao je u Mostaru prijevod Kur'ana Alija Rize Karabega.

1977. u izdanju Orijentalnog instituta u Sarajevu izašao je prijevod Kur'ana od Besima Korkuta. Ovaj prijevod je, također, imao više izdanja.

Devedesetih godina prošloga stoljeća prijevod Kur'ana s komentarom načinio je i Mustafa Mlivo, a potom i dr. Enes Karić.




Odnos prema Kur'anu

Muslimani naspram Kur'ana imaju velike obaveze, i to savladavanje čitanja Kur'ana na arapskom jeziku, podučavanje djece njemu, nastojanje da se uči napamet i bez grešaka. Već je naveden hadis: "Najbolji među vama su oni koji uče Kur'an i druge podučavaju njemu."

Ono što se traži od muslimana je da uloži maksimalan trud u učenju Kur'ana i nije dovoljno da se ograniči samo na suhoparno izgovaranje harfova, ako je u mogućnosti da se usavrši u tome i da ga izgovara (uči) na najispravniji mogući način. Poslanik s. a. v. s. obećao je dvostruku nagradu čovjeku koji uči Kur'an, a teško mu je da pravilno izgovara sve njegove riječi, pa kaže: "Onaj koji uči Kur'an mučeći se imat će dvostruku nagradu." Ovo važi samo za one koji nisu u mogućnosti potpuno pravilno učiti Kur'an. Međutim, oni koji mogu naći učitelja, koji će ih ispravno podučiti i u mogućnosti su savladati materiju, obavezni su to uraditi. Kaže Poslanik s. a. v. s.: "Onaj koji je vješt u učenju Kur'ana bit će sa cijenjenim i plemenitim Allahovim izaslanicima (melecima na Sudnjem danu)." Važno je spomenuti da onaj koji nije kadar usavršiti svoje učenje ne smije zanemariti učenje Kur'ana, nego je obavezan da ga uči onako kako je u mogućnosti. Allah dž.š. kaže: "Allah ne opterećuje nikoga preko njegovih mogućnosti." (El-Bekara, 268).



Zanimljivosti

-Meleki (anđeli) u Kur'anu su spomenuti 88 puta, a isto toliko puta su spomenuti i šejtani (đavoli).
-Riječ "život" (hayat) spomenuta je 145 puta, isto koliko puta i riječ "smrt" (mewt).
-Riječ "nesreća" (musibe/t/) spomenuta je 75 puta, isto koliko i riječ "zahvalnost" (šukr).
-Pojam "ed-dunja" (dunjaluk), koji znači "ovaj svijet" ili "materijalni svijet", spomenut je 115 puta, a isti broj puta spomenuta je i riječ "Ahiret" (onaj svijet).


preuzeto sa:
http://bs.wikipedia.org/wiki/Kuran


Kur'an sa prijevodom na vise od 55 svijetskih jezika



Kako Se Klanja





Kako Se Klanja

BISMILLAHIR-RAHMANIR-RAHIM. Želite početi klanjati, a ne znate odakle krenuti? Ovaj 
materijal će vam umnogome pomoći u vašoj namjeri. U materijalu su opisani koraci od kojih se sastoji 
svaki islamski namaz. Da biste naučili klanjati, dovoljno je samo da naučite klanjati sabahski farz koji je... 
















NAPOMENA DETALJNO :





VRIJEDNOSTI KUR'ANSKIH SURA: FATIHA, BEKARE, JA-SIN, IHLAS, FELEK I NAS



VRIJEDNOSTI KUR'ANSKIH SURA: FATIHA, BEKARE, JA-SIN, IHLAS, FELEK I NAS

VRIJEDNOSTI KUR'ANSKIH SURA: FATIHA, BEKARE, JA-SIN, IHLAS, FELEK I NAS


Vođeni hadisima Allahova Poslanika koji ističu i izdvajaju određeni broj kur’anskih sura zbog njihove teološke važnosti i značaja, navest ćemo nekolicinu istih, s ciljem podsticanja na njihovo češće učenje i memorisanje.
Fatiha je prva kur’anska sura za koju je Muhammed, a.s., kazao da su to ”sedam ajeta koji se ponavljaju”. Iz sunneta našeg Vjerovjesnika znamo da se oni ponavljaju u namazu, na svim propisanim i dobrovoljnim rekatima. U prilog tome ide i poznati hadis: ”Nema namaza onome ko u njemu ne prouči Fatihu.”
Pored učenja Fatihe u namazu, Poslanik, a.s., je istu preporučio kao rukju (duhovno liječenje). U islamskoj tradiciji poznata je praksa da se rukja obično počinje Fatihom.
Sa Fatihom počinjemo svoje učenje Kur’ana onda kad se odlučimo da ga cijelog proučimo (tzv. učenje hatme), a običaj je u svijetu kod nekih učača da na kraju učenja bilo kog dijela iz Kur’ani-kerima, izrazom ”El-Fatiha” pozovu prisutne da na kraju prethodno učenje Kur’ana uljepšaju Fatihom, pa tako svako od prisutnih u sebi prouči pomenutu suru.
Doduše moramo priznati da nas na tu praksu ne obavezuje niti jedna hadiska predaja, tako da se u nekim dijelovima islamskog svijeta i kod nekih učača pomenuto učenje ne prakticira. Isti je slučaj i sa učenjem Fatihe u fonu ”najbolje dove” kada je pojedini muslimani uče poslije ezana, za umrle, nakon namaske dove ili slično. Međutim, ova praksa nekih muslimana koji su u mnogim različitim situacijama uobičajili učiti Fatihu, uprkos nepostojanju dokaza koji nas na to obavezuju i isto preporučuju, pokazuje veliku ljubav koju su muslimani gajili prema časnom Kur’anu, a posebno prema Fatihi.
Fatiha se u hadisima Allahova Poslanika, a.s., naziva i mnogim drugim imenima, o čemu će biti riječi nekom drugom prilikom. Posebno je hvale vrijedna gesta nekih naših vjeroučitelja koji svoje časove sa djecom redovito započinju sa Fatihom. Negdje je sam vjeroučitelj prouči naglas, negdje to učini cijelo odjeljenje skupa, a negdje svaki put istu uči drugi učenik. Ova posljednja praksa čini mi se možda i najsvrsishodnijom i najpogodnijom.
Pored Fatihe, kod nekih predavača postoji navika učenja neke od kur’anskih dova na samom početku časa ili predavanja. Najčešće se uči dova ”Rabbena latuzig kulubena” ili pak dova ”Rabbišrahli sadri”.
Bekare. Poslanik, a.s., je naglasio da šejtan bježi od kuće u kojoj se uči sura Bekare. Posebno se u nekim hadiskim predajama izdvajaju početni i završni ajeti ove sure, te nezaobilazna Ajetul-kursija. Ajetul-kursija slovi kao najveličanstveniji ajet u Kur’anu. Lijepo ga je učiti poslije svakog farz-namaza, te prije spavanja. Oni koji ne znaju suru Bekare napamet ili ne znaju arapsko pismo uopće,  mogu je pustiti i slušati putem cd-a ili interneta, te bar na takav način osvježiti vjerničke kuće, te uz to klanjati što veći broj nafila u njima.
Ja-sin. Prema nekim predajama suru Ja-sin je lijepo učiti što češće, posebno ranim jutrom ili naveče. S njom se postiže opraštanje određenih grijeha za onoga ko je uči u ime Allaha, dž.š.
Oni koji ne znaju kur’ansko pismo, lijepo je bar slušati od onih koji je uče, mada je svakom muslimanu obaveza naučiti kur’ansko pismo i njime se, shodno svojim mogućnostima i sposobnostima, aktivno koristiti tokom učenja Kur’ani-kerima.
Neki preporučuju da se sura Jasin uči osobama na samrti, kako bi im Uzvišeni Allah, u tim trenucima olakšao smrtne muke i na njih spustio svoju milost. Hadiska predaja ”Učite Ja-sin svojim umirućima” počesto se kod nekih naših autora prevodila kao ” …vašim umrlima”. Međutim, veći dio stare uleme jasno je naznačio da se to može odnositi isključivo na umiruće (žive koji su na samrti). Posebno su u tom isticala šafijska ulema i dio malikija, koji su smatrali da se Kur’an ne može učiti za umrle i da oni od toga nemaju koristi.
Hanefijska i hambelijska ulema smatra, shodno analogiji, da učenje Kur’ana može koristiti umrlima, pa tako i sama sura Jasin. Stoga se kod nas za umrle najčešće učila, i danas se počesto uči, sura Jasin, i sevapi od tog učenja poklanjaju pred duše naših umrlih.
Ihlas. Poglavlje Ihlas ima četiri ajeta, ali svojim sadržajem i jačinom svoje poruke vrijedi koliko i trećina Kur’ana. Naime, trećinu Kur’ana Sveznajući Allah, dž.š., je posvetio govoru o Njegovoj jednoći i dužnosti našeg vjerovanja u taj čisti monoteizam (tevhid). Kur’anskom surom Ihlas u četiri ajeta sadržana je sva suština pomenute trećine ostalih kur’anskih ajeta.
 Neki naši muslimani bukvalno shvataju hadis koji govori o tome da sura Ihlas vrijedi koliko trećina Kur’ana, te tri puta izuče suru Ihlas sa pogrešnim uvjerenjem da im se pišu sevapi kao da su proučili cijeli Kur’an. Međutim, to nije pravo shvatanje hadisa Resulullaha, a.s.
Sura Ihlas se u tradiciji muslimana najčešće uči na sabahskim i akšamskim sunnetima, uglavnom na drugom rekatu, jer se na prvom uči sura Kafirun ili slično. Ihlas je lijepo učiti ujutro iza sabah namaza u sklopu jutarnjeg zikra, te naveče kao vid večernjeg zikra. Ihlas je sunnet učiti i pred spavanje.
Felek. Sura Felek je pretposljednja kur’anska sura i ima svoju svekoliku važnost i značaj za duhovni život vjernika, slično poput Ajetul-kursije ili sure Nas.
Nas. Sura Nas je posljednja sura u Kur’anu. Poslanik, a.s., je imao praksu da uči dove zaštite protiv svih duhovnih, vidljivih ili nevidljivih, zala, a kad su mu objavljene sure Felek i Nas, njih bi učio, ostavljajući sve drugo. Tako nas uči jedan poznati hadis Allahovog Poslanika, s.a.v.s.
Lijepo je suru Felek i Nas, zajedno sa surom Ihlas, učiti ujutro i naveče u sklopu jutarnjeg i večernjeg zikra, a nije loše ni da se prouče nakon klanjanja svakog propisanog /farz/ namaza u sklopu zikra nakon namaza /Ajetul-kursij, tespih / . Sunnet je sure Ihlas, Felek i Nas po tri puta proučiti prije spavanja.
preuzeto sa: akos.ba

ŠTA TREBA RADITI KADA SE POSJETI MEZAR?



ŠTA TREBA RADITI KADA SE POSJETI MEZAR


Posjećivanje mezara umrlim datira još od davnina. Činili su to manje više svi narodi, neko na ovaj, neko na onaj način. I muslimani, isto tako, posjećuju ili kako se to kaže zijarete kabur svojih umrlih, jer im to nalaže i preporučuje Vjera. Na taj način se, između ostalog, iskazuje poštovanje prema umrlom. Zijaretom se donosi, prije svega, jedan sunnet na mjesto iz kojeg proizilazi višestruka korist i za posjećivanog i za posjetioca. Tako se nastavlja jedna lijepa tradicija, običaj ali i nafila za umrlog, a i za živog. 

Allahov Poslanik (S) je rekao: 
»Bio sam vam zabranio da posjećujete mezare. Sad ih posjećujte, jer ta posjeta može podstaći čovjeka da svoj život svede u granice islamskih propisa. Posjeta umrlim podsjeća čovjeka na vječni život – Ahiret« 

Prilikom ulaska u groblje ili prilikom prolaska kraj njega, shodno preporukama hazreti Muhammeda (S), lijepo je nazvati selam umrlim i zatražiti od Allaha oprost za njihove i svoje grijehe. Dakako, uputno je proučiti bar Fatihu. Manje je poznato među muslimanskim življem da živi imaju obaveze prema umrlim koje moraju ispunjavati. U te obaveze spada i ova vrsta posjete o kojoj govorimo. Prema tome, dužnost je s vremena na vrijeme, zijaretiti, odnosno posjećivati svoje umrle, obično petkom, Bajramima i petnaestog dana mjeseca Ša'bana, kada je i sam Poslanik (S) običavao posjećivati mezaristane. 

Kada posjećujemo umrle trebali bi voditi računa da budemo pod abdestom, te da zauzmemo takav položaj naspram mezara umrlog kojeg posjećujemo, da nam lice i prsa budu okrenuti ka Kibli, jer tako je činio i Poslanik (S) osobno. Umrle treba pozdraviti sa Es-selamu alejkum i reći: 

»I mi ćemo se, ako Allah da, vama pridružiti. Molim Allaha da oprosti grijehe i nama i vama.« 

Prenosi se da je hazreti Aiša, supruga Allahovog Poslanika (S), pitala Pejgambera šta će kazati prilikom posjeta umrlim, a on joj je rekao: 

»Neka je mir na vas, o stanovnici kabura, mu'mini i muslimani! I mi ćemo se, ako Allah da, vama pridružiti. Neka se Allah smiluje i našim i vašim precima kao i potomcima. Molimo Ga da oprosti grijehe i nama i vama.« 

Potom za dušu umrlog trebalo bi proučiti 11 puta sure 'Ihlas' (Kul huvallahu ehad...), što vidimo iz sljedećeg hadisi-šerifa: 

»Ko prođe pokraj groblja i prouči 11 puta sure 'Ihlas' i nagradu za to učenje pokloni umrlim, svaki će od njih (ako je umro sa imanom) dobiti svoj udio.« 

Lijepo je proučiti još nešto iz Kur'ana. Najbolje bi bilo proučiti sure 'Jasin', što nam je preporučio i sam Muhammed (S): 

»Svojim umrlim učite 'Jasin'.« 

Enes ibn Malik, Allah bio zadovoljan njime, nam prenosi i slijedeći hadis: 

»Ko uđe u groblje i prouči sure 'Jasin' (a zasluženu nagradu za to učenje pokloni umrlim) Allah će toga dana olakšati umrlim (eventualno) dosuđenu im kaznu.« 

Ebu Bekr es Siddik, neka je Allahovo zadovoljstvo na njega, prenosi nam sljedeći hadis: 

»Ko posjeti jednog ili oba svoja roditelja i tu za dušu jednog ili oba roditelja prouči sure 'Jasin', oprostiće im se njihovi ranije učinjeni prijestupi.« 

Poslije učenja iz Časnog Kur'ana treba proučiti Dovu u kojoj ćemo, kako smo vidjeli iz hadisa, naznačiti da sevabe (nagradu) koje smo eventualno zaslužili, poklanjamo dotičnome ili dotičnima. Naravno, sunnet je da i u tim trenucima budemo okrenuti prema Kibli. 

Pri posjeti mezaristanu bilo radi dženaze ili zijareta nekom umrlom, naročito pažnju bi trebalo posvetiti da se namjerno ili nenamjerno ne gazi i ne sjeda po kaburima drugih. Time bi samo uznemiravali mrtve i to bez ikakve potrebe. S tim u vezi donosimo sljedeće hadise: 

Jedan od ashaba, Imaret ibn Hazm, neka je Allahovo zadovoljstvo na njega, kazuje: 

»Jednom me je Allahov Poslanik (S) vidio kako sjedim na jednom kaburu pa me zovnu i reče: 'Ustani s kabura. Ne uznemiruj mrtvog pa neće ni on tebe (zbog toga na Sudnjem danu).'« 

Ebu Hurejre, neka je Allahovo zadovoljstvo na njega, kazuje da je Poslanik (S) rekao: 

»Bolje vam je sjesti na žeravicu, koja bi vam spalila odjeću i doprla do tijela, nego li da sjedate na mezar.« 

»Nemojte prema kaburima klanjati niti na njima sjediti.« 

Dakle, zabranjeno je klanjati prema kaburima kao i na njima samim. Držeći se svih ovih uputstava o ponašanju prilikom zijareta kabura, na najbolji način ćemo iskazati poštovanje i pijetitet prema umrlom, a ujedno ćemo ispuniti vjerske dužnosti u tom pogledu, te samim time steći i Allahovo zadovoljstvo, kao i blagostanje na Ovom i Budućem Svijetu. 

Po islamskom učenju umrli su svjesni posjete živih. U vrijeme našeg nazivanja selama Allah povrati dušu umrlom kako bi uzvratio selam. Umrli ne samo da su svjesni posjete već joj se i neizmjerno raduju. Prenosi se od hazreti Aiše, neka je Allah zadovoljan njome, da je Allahov Poslanik (S) rekao: 

»Nijedan čovjek ne posjeti kabur svoga brata i posjedi kod njega, a da mu se ovaj ne obraduje i uzvrati mu (selam) sve dok ne ustane.« 

Prilikom našeg posjeta duše umrlih se vraćaju na jedan osoben način do tijela. Jedan takav odnos i veza između duše i tijela su krajnje specifični. Ovo vraćanje je sasvim osobeno i ne iziskuje oživljavanje tijela koje će se desiti tek na Kijametskom danu. 

Posjećivanje mezara za vrijeme četrdetodnevnice

Neprimjeren ritam života, neznanje, neukazivanje od strane uleme i onih čiji bi to trebao biti zadatak, te urbanizacija, razlozi su što se vremenom dobrano potisnuo u zaborav ovaj lijepi i nadasve svrsihodni adet bosanskih muslimana. Manje više ovaj običaj se zadržao jedino u gradskim sredinama. Na mezar se, pri ovom četrdesetodnevnom zijaretu, ide redovno svaki dan i to u toku dana. Nikako noću. Obično to čini neko muško lice između najbliže rodbine. Ako dotični ne bi bio u mogućnosti iz bilo kojih razloga obaviti posjet, dužan je naći zamjenu kako bi se obezbjedila posjeta svaki dan. 


Na mezaru se nakon selama i 'Fatihe' prouče sureta: 

· 'Jasin' 
· 'Mulk' (Tebareke...) i 
· 'Nebe'« ('Amme...) 


Ova dva zadnja sureta se mogu i ne učiti, ako se redovno uče tih četrdeset dana kod kuće. Međutim, ako se posjeta vrši poslije ikindije onda je potrebno proučiti dva spomenuta sureta na mezaru. Četrdeseti dan po ukopu završava se ova vrsta posjete, obično poslije ikindijskog namaza, uz prisustvo obitelji, prijatelja i komšija, prouče se gore navedene tri sure, 'mala hatma' (3 puta 'Ihlas', 'Felek', 'Nas', 'Fatiha') i prvih pet ajeta sure 'Bekare' (Elif, Lam, Mim...), i prigodna Dova. Tzv. 'mala hatma' se obavezno prouči, bez obzira da li je u tih četrdeset dana proučena 'Kur'an hatma' ili ne. Za Dovu se obično angažira mahalski Imam ili neka pobožna osoba.



SURA: 036. Ya - sin (Jasin) (TRANSKRIPCIJA)


TRANSKRIPCIJA ARAPSKOG TEKSTA

Transkripcija  arapskog  teksta  je  izražena kroz glasovne znakove i mogućnosti bosanskog jezika. Svjesno smo izbjegli sve kompliciranosti  naučne  arapske  glasovne  transkripcije  za  koju  bi,  i  prema  mišljenju istaknutih  orijentalista  i  stručnjaka  iz  te oblasti, trebalo učaču isto onoliko upornosti i  odlučnosti  koliko  i  za  savladavanje  originalnog arapskog pisma i izgovora.

Ovaj  način  transkripcije - pisanja  originalnog  arapskog  teksta  latinicom  nije  samo olakšanje učaču - čitatelju koji ne pozna arapsko  pismo,  veći  podsticaj  da  nauči  i  ovo pismo i ovaj jezik.

Sva  dosadašnja  poređenja  i  istraživanja vezano  za  transkripciju  ukazuju  da  je  ovaj pristup  najprihvatljivije  rješenje  za  široke slojeve  ljudi  kojima  je,  uostalom,  ovaj priručnik i namijenjen.


Napomena za učenje u transkripciji

(-) - Ovaj znak ukazuje na vezanje, ili prelaz s prve na drugu riječ, između kojih se znak nalazi,  ponekad  korišten  i  radi  nedvosmislenog  izgovora  (da  bi  se  u  transkripciji  izbjegao izgovor naših glasova “nj”, “lj”, i sl.)

(^) -Vokali (a, i, u) iznad kojih se nalazi ovaj znak  dužine,  izgovaraju  se  nešto  duže,  i  to posebno ako se nalaze na svršetku ajeta.

(‘) - Zamjena za harf “ajn”, može biti nosilac  vokala,  tada  je  u  transkripciji  vokal napisan iza njega, ili samostalan, ako je on u originalnom  tekstu  nosliac  sakina.  Izgovara se kao grleni glas, zavisno koji vokal “nosi”, a  kada  je  samostalan  najbliži  je  kratkom grlenom “a”.

(’) - Zamjena za “hemze” sa sakinom (kada hemze nije nosilac vokala). Kada je hemze nosilac  vokala  izgovara  se  samo  taj  vokal, pa  takva  mjesta  nisu  posebno  naznačena  u transkripciji. Predstavlja glas koji ne postoji u bosanskom jeziku, izgovara se ispuštajući zrak  kroz  stisnuto  grlo  i  to  kao  poluglas, oslanjajući se na prethodni glas.




Ya - sin (Jasin)

Bismillâhi-r-rahmâni-r-rahîm

Jâ-sîn. (1)
Ve-l-kur-âni-l-hakîm. (2)
Inneke le mine-l-murselîn. (3)
‘Alâ sirâtin mustekîm. (4)
Tenzîle-l-‘azîzi-r-rahîm. (5)
Li tunzire kavmen mâ unzire âbâuhum fehum gâfilûn. (6)
Lekad hakka-l-kavlu ‘alâ ekserihim fehum lâ ju’minûn. (7)
Innâ dže‘alnâ fî a‘nâkihim aglâlen fe hije ile-l-ezkâni fehum mukmehûn. (8)
Ve dže‘alnâ min bejni ejdîhim sedden ve min halfihim sedden fe agšejnâhum fe hum lâ jubsirûn. (9)
Ve sevâun ‘alejhim e enzertehum em lem tunzirhum lâ ju’minûn. (10)
Innemâ tunziru meni-ttebea-z-zikre ve hašije-r-rahmâne bi-l-gajbi fe bešširhu bi magfiretin ve edžrin kerîm. (11)
Innâ nahnu nuhji-l-mevtâ ve nektubu mâ kaddemû ve âsârehum ve kulle šej-in ahsajnâhu fî imâmin mubîn. (12)
Vadrib le hum meselen ashâbe-l-karjeh. Iz džâehe-l-murselûn. (13)
Iz erselnâ ilejhimu-snejni fe kezzebûhuma fe ‘azzeznâ bi sâlisin fe kâlû innâ ilejkum murselûn. (14)
Kâlû mâ entum illâ bešerun mislunâ ve mâ enzele-r-rahmânu min šej-in in entum illâ tekzibûn. (15)
Kâlû rabbunâ ja‘lemu innâ ilejkum le murselûn. (16)
Ve mâ ‘alejnâ ille-l-belâgu-l-mubîn. (17)
Kâlû innâ tetajjernâ bikum le in lem tentehû le nerdžumennekum ve le jemessennekum minnâ ‘azâbun elîm. (18)
Kâlû tâirukum me‘akum e in zukkirtum bel entum kavmun musrifûn. (19)
Ve džâe min aksa-l-medîneti redžulun jes‘â kâle jâ kavmi-ttebiu-l-murselîn. (20)
Ittebiû men lâ jes-elukum edžren ve hum muhtedûn. (21)
Ve mâ lije lâ a‘budu-llezî fetarenî ve ilejhi turdže‘ûn. (22)
E ettehizu min dûnihi âliheten in juridni-r-rahmânu bi durrin lâ tugni ‘annî šefâ‘atuhum šej-en ve lâ junkizûn. (23)
Innî izen le fî dalâlin mubîn. (24)
Innî âmentu bi rabbikum fe-sme‘ûn. (25)
Kîle-dhuli-l-dženneh. Kâle jâ lejte kavmî ja‘lemûn. (26)
Bi mâ gafere lî rabbî ve dže‘alenî mine-l-mukremîn. (27)
Ve mâ enzelnâ ‘alâ kavmihî min ba‘dihî min džundin mine-s-semâi ve mâ kunnâ munzilîn. (28)
In kânet illâ sajhaten vâhideten fe izâ hum hâmidûn. (29)
Jâ hasreten ‘ale-l-‘ibâdi mâ je’tîhim min resûlin illâ kânû bihî jestehziûn. (30)
E lem jerev kem ehleknâ kablehum mine-l-kurûni ennehum ilejhim lâ jerdži‘ûn. (31)
Ve in kullun lemmâ džemî‘un ledejnâ muhdarûn. (32)
Ve âjetun lehumu-l-erdu-l-mejtetu ahjejnâhâ ve ahredžnâ minhâ habben fe minhû je’kulûn. (33)
Ve dže‘alnâ fîhâ džennâtin min nehîlin ve a‘nâbin ve fedždžernâ fîhâ mine-l-‘ujûn. (34)
Li je’kulû min semerihî ve mâ ‘amilethu ejdîhim e fe lâ ješkurûn. (35)
Subhâne-llezî haleka-l-ezvâdže kullehâ mimmâ tunbitu-l-erdu ve min enfusihim ve mimmâ la ja‘lemûn. (36)
Ve âjetun lehumu-l-lejlu neslehu minhu-n-nehâre fe izâ hum muzlimûn. (37)
Ve-š-šemsu tedžrî li mustekarrin lehâ. Zâlike takdîru-l-‘azîzi-l-‘alîm. (38)
Ve-l-kamere kaddernâhu menâzile hattâ ‘âde ke-l-‘urdžûni-l-kadîm. (39)
Le-š-šemsu jenbegî lehâ en tudrike-l-kamere ve le-l-lejlu sâbiku-n-nehâr. Ve kullun fî felekin jesbehûn. (40)
Ve âjetun lehum ennâ hamelnâ zurijjetehum fi-l-fulki-l-mešhûn. (41)
Ve haleknâ lehum min mislihî mâ jerkebûn. (42)
Ve in neše’ nugrikhum felâ sarîha le hum ve lâ hum junkazûn. (43)
Illâ rahmeten minnâ ve metâ‘an ilâ hîn. (44)
Ve izâ kîle lehumu-ttekû mâ bejne ejdîkum ve mâ halfekum le ‘allekum turhamûn. (45)
Ve mâ te’tîhim min âjetin min âjâti rabbihim illâ kânû ‘anhâ mu‘ridîn. (46)
Ve izâ kîle lehum enfikû mimmâ rezakakumu-llâhu kâle-llezîne keferû lillezîne âmenû e nut‘imu men lev ješâu-llâhu at‘amehû in entum illâ fî dalâlin mubîn. (47)
Ve jekûlûne metâ hâze-l-va‘du in kuntum sâdikîn. (48)
Mâ jenzurûne illâ sajhaten vâhideten te’huzuhum ve hum jehissimûn. (49)
Fe lâ jestetî‘une tevsijeten ve lâ ilâ ehlihim jerdži‘ûn. (50)
Ve nufiha fi-s-sûri fe izâ hum mine-l-edždâsi ilâ rabbihim jensilûn. (51)
Kâlû jâ vejlenâ men be‘asenâ min merkadinâ. Hâzâ mâ ve‘ade-r-rahmânu ve sadeka-l-murselûn. (52)
In kânet illâ sajhaten vâhideten fe izâ hum džemî‘un ledejnâ muhdarûn. (53)
Fe-l-jevme lâ tuzlemu nefsun šej-en ve lâ tudžzevne illâ mâ kuntum ta‘melûn. (54)
Inne ashâbe-l-dženneti-l-jevme fî šugulin fâkihûn. (55)
Hum ve ezvâdžuhum fî zilâlin ‘ale-l-erâiki mettekiûn. (56)
Lehum fîha fâkihetun ve lehum mâ jedde‘ûn. (57)
Selâmun kavlen min rabbin rahîm. (58)
Vemtâzu-l-jevme ejjuhe-l-mudžrimûn. (59)
E lem a‘hed ilejkum jâ benî Âdeme en lâ ta‘budu-š-šejtâne innehû lekum ‘aduvvun mubîn. (60)
Ve eni-‘budûnî. Hâzâ sirâtun mustekîm. (61)
Ve lekad edalle minkum džibillen kesîrâ. E fe lem tekûnû ta‘kilûn. (62)
Hâzihî džehennemu-lletî kuntum tû‘adûn. (63)
Islevhe-l-jevme bi mâ kuntum tekfurûn. (64)
El-jevme nahtimu ‘alâ efvâhihim ve tukellimunâ ejdîhim ve tešhedu erdžuluhum bi mâ kânû jeksibûn. (65)
Ve lev nešâu letamesnâ ‘alâ a‘junihim festebeku-s-sirâta fe ennâ jubsirûn. (66)
Ve lev nešâu lemesahnâhum ‘alâ mekânetihim fe mestetâ‘û mudijjen ve lâ jerdži‘ûn. (67)
Ve men nu‘ammirhu nunekkishu fi-l-halk. E fe lâ ja‘kilûn. (68)
Ve mâ ‘allemnâhu-š-ši‘re ve mâ jenbegî leh. In huve illâ zikrun ve kur-ânun mubîn. (69)
Li junzire men kâne hajjen ve jehikka-l-kavlu ‘ale-l-kâfirîn. (70)
E ve lem jerev ennâ haleknâ lehum mimmâ ‘amilet ejdînâ en‘âmen fe hum lehâ mâlikûn. (71)
Ve zellelnâhâ le hum fe minhâ rekûbuhum ve minhâ je’kulûn. (72)
Ve le hum fîhâ menâfi‘u ve mešârib. E fe lâ ješkurûn. (73)
Ve-ttehazû min dûni-llâhi âliheten le ‘allehum junsarûn. (74)
Lâ jestetî‘ûne nasrehum ve hum le hum džundun muhdarûn. (75)
Fe lâ jahzunke kavluhum. Innâ na‘lemu mâ jusirrûne ve mâ ju‘linûn. (76)
E ve lem jere-l-insânu ennâ haleknâhu min nutfetin fe izâ huve hasîmun mubîn. (77)
Ve darebe lenâ meselen ve nesije halkah. Kâle men juhji-l-‘izâme ve hije remîm. (78)
Kul juhjîhe-llezî enše-ehâ evvele merreh. Ve huve bi kulli halkin ‘alîm. (79)
Ellezî dže‘ale lekum mine-š-šedžeri-l-ahdari nâren fe izâ entum minhu tûkidûn. (80)
E ve lejse-llezî haleka-s-semâvâti ve-l-erda bi kâdirin ‘alâ en jahluka mislehum. Belâ ve huve-l-hallâku-l-‘alîm. (81)
Innemâ emruhû izâ erâde šej-en en jekûle lehû kun fe jekûn. (82)
Fe subhâne-llezî bijedihî melekûtu kulli šej-in ve ilejhi turdže‘ûn. (83)

PREVOD SURE JASIN MOZETE PRONACI NA SLIJEDECEM LINKU:
http://www.kuran.hamajlija.com/Kuran/Ya-sin.html

VIDEO + PREVOD




Top lista najraširenijih praznovjerja među Bošnjacima



Top lista najraširenijih praznovjerja među Bošnjacima


Jedno od najraširenijih sujevjerja na prostorima Balkana, koje je u velikoj mjeri prisutno i kod onih koji redovno čine sedždu Allahu, jeste da nema ženidbe, niti udaje između dva Bajrama, aludirajući na vrijeme između ramazanskog i kurbanskog Bajrama, a upravo je tu smješten mjesec ševal. Tvrde da se ''ne valja'' vjenčavati tada...
Jedno od prvih vjerovanja koje islam usađuje u duše svojih sljedbenika jeste činjenica da je ovaj kosmos i sve što je u Njemu, stvorio Jedan i Jedini, Svemogući i Apsolutni Gospodar, Allah dž.š. Čisto monoteističko vjerovanje temelj je zdravog i pouzdanog islamskog društva. Islam je u svojoj osnovi došao da ljude udalji od svih zabludjelih i neutemeljenih (izmišljenih) vjerovanja, te da uputi ljude vjerovanju i postupcima sa kojima će postići i zaslužiti konačnu sreću, zadovoljstvo i svoje lično, ovodunjalučko i ahiretsko spasenje.
Kad god su se ljudi na Zemlji udaljavali od prvobitne Božije upute i Istine koju je On propisao i objavio prvom Svom vjerovjesniku i prvom čovjeku na Zemlji, Ademu, javljala bi se potreba za novim vjerovjesnikom i za novim vidom objave koja će ljude vratiti na ispravno vjerovanje i ispravno životno djelovanje. Prva velika odstupanja od Božijeg zakona na Zemlji desila su se u doba poslanika Nuha, a.s., kada su ljudi iz njegovog naroda počeli praviti spomenike i kipove svojim umrlima, koje su počeli smatrati ''dobrim i odabranim ljudima''. Šejtan ih je kasnije zaveo pa su te iste počeli obožavati mimo Allaha, uzimajući ih za posrednike.
Kasnije se broj i raznovrsnost ljudskih prijestupa namnožio, tako da su mnogi narodi bili uništavani zarad širk i kufra kog su na različite načine iskazivali.Kod raznih naroda u svijetu, vremenom se, u nedostatku znanja o pravoj i ispravnoj Allahovoj vjeri, povećavao i širio broj raznih praznovjerja (sujevjerja), koja su bili u potpunoj suprotnosti i sa samom Božijom objavom, ali i sa samim razumom.
U ovom tekstu navešćemo neka od pogrešnih uvjerenja i praznovjerja koja su bila ili su još uvijek prisutna među ljudima na Zemlji. Dužnost svakog razumnog i pametnog čovjeka jeste da ih se klone i da im ne pridaje nikakvu pažnju.
Poslanikov rat protiv predrasuda i praznovjerja
Kada se Božiji Poslanik Muhammed, a.s., pojavio u svojstvu Vjerovjesnika i donosioca Božije objave, u Mekki je zatekao grupu prevaranata pod imenom ''El-kuhhan'' – vračevi, astrolozi ili predskazivači koji su za sebe tvrdili da su poznavaoci tajni iz prošlosti ili budućnosti. Poslanik, a.s., im je jasno oponirao učeći Allahove ajete: ''Reci: Niko osim Allaha, ni na nebu ni na Zemlji, ne zna gajb (šta će se dogoditi).'' (En-Neml, 65.)
Njegova glavna misija tokom prvih 13. godina objave i njegovog boravka među Mekkanskim mnogobošcima, bila je razuvjeriti ljude od njihovog praznovjernog i krivog vjerovanja, te ih udaljiti i odvojiti od neznabožačke prakse gatanja, predskazanja i kumirstva. Objavio je rat paganskim vjerovanjima i običajima sa kojima se borio tokom svoje cjelokupne poslaničke misije, i u Mekki i u Medini.
Vjerovanje vračarima i proricateljima je grijeh
Islam jasno zabranjuje vračanje i proricanje sudbine. Ta zabrana je jasna i nedvosmislena. Međutim, ona se odnosi ne samo na one koji čine takve rabote i na račun njih se bogate i druge obmanjuju, već se odnosi i na one koji žele posjećivati takve varalice i griješnike. Onaj ko ode proricatelju i vračaru pa povjeruje u ono što mu je rečeno, zanijekao je ono sa čim je došao Muhammed, a.s. Ovako kaže sam Muhammed, a.s., u jednom hadisu i time eksplicite zabranjuje svaki vid pridavanja pažnje takvim ljudima.
Vješanje zapisa, amuleta i privjesaka
Ova praksa bila je prisutna stoljećima među raznim narodima. Šejtan je na ovakav način varao u vjeru neupućene. Lagao ih je da se nošenjem raznoraznih privjesaka i amuleta, stiče Božija naklonost i zaštita. Međutim, islam tvrdi suprotno. Stiče se grijeh i mogućnost odlaska u vode širka. A širk (pridruživanje bilo koga Allahu ravnim) je neoprostivi grijeh.
Predskazivanje zlih znakova /zloslutnja, tetajjur/
Ovo vjerovanje datira još iz vremena prije naše ere, tj. iz doba poslanika Saliha, a.s., što se jasno vidi u nekim kur'anskim ajetima i tefsirima. Islam je protiv vjerovanja u bilo kakve dobre ili loše predznake. Tetajjur se može uzeti kao sveobuhvatni izraz za sujevjerja i praznovjerja svake vrste. Neki učenjaci ga prevode kao pesimizam na osnovu znakova u prirodi, npr. leta ptica i slično. Naime, kod predislamskih Arapa je bio običaj da su dolazak jata ptica sa desne strane smatrali dobrim znakom za putovanja i poslove, dok bi dolazak ptica sa lijeve strane smatrali lošim, pa bi odlagali poslove, a na put ne bi polazili. Ovo sujevjerje je postojalo i prije predislamskih Arapa, a nažalost i danas je vrlo prisutno.
Dr. Salih Fevzan kaže: “Tetajjur se ogleda u tome što osoba kada odluči obaviti neki posao, a zatim vidi ili čuje nešto (neki znak u prirodi) koji joj se ne sviđa, veže svoje srce za taj znak i daje mu prednost u odnosu na iman i tevekkul. Ili bude od onih koji se ne obaziru na to, ali ga u srcu taj znak tišti.“ Od Tavusa se prenosi da je krenuo negdje sa prijateljem, pa je vrana zagraktala te čovjek reče: “Dobar znak.“ Na to mu je Talus uzvratio: “Kakvo je dobro u ovakvom saputniku? Nemoj mi praviti društvo.“ (Knjiga tevhida, M. B. A., strana 220.)
Često se može čuti kako ljudi govore: “Ako čujete tu i tu pticu ispod prozora, neko blizak će vam umrijeti.“ Ili: “Ako vam vrana sleti na krov kuće, neko će umrijeti.“ Ovakve riječi su produkt zabranjenog sujevjerja sa kojim se ruše temelji ispravnog islamskog vjerovanja.
Ženidba između dva Bajrama
Jedno od najraširenijih sujevjerja na prostorima Balkana, koje je u velikoj mjeri prisutno i kod onih koji redovno čine sedždu Allahu, jeste da nema ženidbe, niti udaje između dva Bajrama, aludirajući na vrijeme između ramazanskog i kurbanskog Bajrama, a upravo je tu smješten mjesec ševal. Tvrde da se ''ne valja'' vjenčavati tada. Jasno je da je ovo jedno od predislamskih vjerovanja. Islamska obaveza je svima kod kojih se zadržalo ovakvo vjerovanje da ga se otarase i oslobode njegova tereta. Oni koji su prispjeli za ženidbu, odnosno udaju, ne trebaju obraćati pažnju na ova sujevjerja, nego se ženiti i udavati onda kada steknu uslove za to. Allahov Poslanik, s.a.v.s., oženio je Aišu, r.a., u mjesecu ševalu (između dva Bajrama).
Sujevjerja vezana za određene dane
Mnogo je predanja koji se pripisuju Allahovom Poslaniku i navode se bez ikakvog seneda, bez imena hadiski zbirki u kojima se nalaze i učenjaka koji ih navode. U jednom predanju, recimo za subotu kaže se da je subota ''dan nevolja i nezgoda. Taj dan je zabranjeno: sječenje noktiju, šišanje, brijanje i sastajanje sa ženom.“ I za ostale dane postoje izmišljene i lažne predaje kojim neznalice udružene sa šejtanom ljudima otežavaju živote i samu vjeru čine opterećujućom i nelogičnom.
Kucanje u drvo radi sreće i berićeta
Slobodno se može reći da je ovo jedan od najraširenijih vidova sujevjerja. Prakticiraju ga i muslimani i nemuslimani. Ovo se zasniva na starom vjerovanju po kojem su bogovi živjeli u drveću koje je raslo po šumama. Kada bi neko dolazio da moli nekog od tih bogova za nešto, ritual je zahtjevao da najprije dodirne koru drveta. Ako bi mu se ta želja kasnije ispunila,on je ponovo dolazio do istog drveta da kucne u njega. Ovo je bila poruka bogu da je molba urodila plodom, a istovremeno gest zahvalnosti za uslišenu molbu. Kada se kod muslimana komentariše neka dobra situacija ili povoljan preokret u životu, onda se kaže: mašallah, naravno bez kucanja u drvo. Uzvišeni Allah je rekao: “A zašto nisi, kada si u vrt svoj ušao, rekao: Mašallah! - moć je samo u Allaha!“ (Kehf,39)
Prelazak crne mačke preko puta
Vjerovanje u crnu mačku kao simbol zla i loš znak nastalo je u vrijeme mračnog Srednjeg vijeka, i to u Španiji, za vrijeme zloglasne krstaške inkvizicije. Tada su, pod patronatom i odobrenjem katoličke crkve, na lomači pogubljene mnoge žene, a zajedno sa njima spaljivane su i mačke koje su prethodno zatvarane u korpe od pruća. Zbog svoje vitke građe, mačke su povezivane sa Venerom, Grčkom boginjom ljubavi i erotizma, što je crkva u ono vrijeme smatrala grijehom.
Vjerovanje da mačka ima devet života potiče još od starih Egipćana, koji su obožavali mačke. Oni su se divili njihovoj vitalnosti i sposobnosti da prežive pad sa velike visine, pa je iz toga proisteklo vjerovanje da mačke imaju devet života. Također, dovodili su je, kao predmet obožavanja, u vezi sa njihovim tadašnjim Trojstvom, koje su činili Majka, Otac i Sin.Tri puta tri, bio je najviši izraz iskazane časti, pa je tako stvoreno vjerovanje da mačka ima devet života.
Petak trinaesti
Još jedno prisutno sujevjerje je i vjerovanje u petak trinaesti, kao nesretan dan. Ono potiče od kršćana, a sa islamom i muslimanima nema ništa zajedničko. Zanimljivo je da ova fobija Ameriku svake godine košta milijarde dolara zbog izostajanja ljudi s posla, otkazanih letova i željezničkih polazaka, te smanjenog saobraćaja svakog trinaestog u mjesecu. Srž ovog sujevjerja jeste kršćanska dogma po kojoj je petak dan u kojem je razapet Isus Hrist (Isa, a.s.) te stoga neki od njih taj dan smatraju nesretnim. Također, broj trinaest ukazuje na broj učesnika posljednje tajne večere kada je Juda izdao Isusa.
Razbijeno ogledalo kao znak nesreće
Vjerovanje po kojem razbijeno ogledalo donosi sedam godina nesreće i velike tegobe u životu jeste jedno od mnogobrojnih sujevjerja. Poznato je još i kao đavolije ogledalo. Raširilo se među kršćanima koji vjeruju da su njihovi preci uz pomoć ogledala posmatrali zvijezde i hvatali njihovu energiju. Bez naučnog znanja o prirodi, čovjek je mislio da je njegov odraz, koji je vidio na površini jezera ili bare, bio njegovo drugo ja, ili njegova druga duša. Plašio se da, ako bi uznemirio to svoje drugo ja ,uznemirio bi na neki način i samog sebe. Kada su kasnije napravljena staklena ogledala, njihovo razbijanje značilo je i ozbiljnu povredu svoje duše.
Stari Rimljani su vjerovali da se čovjekov život obnavlja svakih sedam godina. Pošto je razbijanjem ogledala taj život bio ugrožen, trebalo je čekati cijelih sedam godina da bi se on obnovio. I ovo sujevjerje je, kao i većina drugih, zasnovana na praktičnim razlozima ekonomskog karaktera. Staklena ogledala su nekada bila veoma skupa, pa je njihovim vlasnicima dobro došlo ovo vjerovanje koje je pomagalo da ona što duže ostanu čitava. Slično ovome razvilo se i vjerovanje da odlaganje hljeba naopako donosi glad. Neki kršćani vjeruju da je odlaganje hljeba naopako znak podcjenjivanja zbog toga što hljeb, uz vino smatraju najvažnijom namirnicom ''tajne večere''. Također, po kršćanskom vjerovanju koje je naslijeđeno od mušrika (paganskih naroda), prolazak ispod merdevina naslonjenih na zid donosi nesreću, zbog toga što one, po ovom vjerovanju, ometaju silazak sreće ili bogova koji trebaju stići do ljudi da bi im pomogli. Sve je ovo jasna zabluda,od koje se istinski utječemo Uzvišenom Allahu, dž.š.
Vjerovanje u svetost određenih kaburova, mjesta, vrela i drveća
Kod neukih narodnih masa postoji vjerovanje da su određena mjesta na našem brdovitom Balkanu posebno berićetna i sveta, zbog nekog pobožnog čovjeka ili žene koji su živjeli u tom mjestu, događaja koji je obilježio određeni vremenski period ili zbog ''ukazivanja'' umrle osobe živima na tom mjestu i slično.
Praksa velikog broja muslimana je da odlaze na šehitluke ili kod određenih turbeta, te da tamo ostavljaju svoje dobrovoljne priloge i uče dove, smatrajući da će time sebi pribaviti posebnu vrstu sevaba, ozdravljenje, spas i veći bereket i nafaku. Veliki broj bolesnih, sakatih, siromašnih i unesrećenih posjećuje ova mjesta. Najveći broj njih ne klanja, niti izvršavaju druge vjerske obaveze. Ovakva praksa se prenosi s generacije na generaciju uz uvjerenje da je to ispravno i bogougodno djelo. Boravak na ovakvim mjestima se smatra svetinjom, kao što su sama ta mjesta po tom nakaradnom vjerovanju ''sveta''.
Ljudi sa nekih od ovih mjesta donose vodu, jer ta voda navodno sve liječi, te donose kamenje i grančice, jer su oni berićetni i simbol su dobrog roda i blagoslova. U ajetima sure Nedžm, 19-22, Allah, dž.š., govori o tri najveća božanstva predislamskih Arapa. Iako su vjerovali u Allaha kao u vrhovno božanstvo, većinu svojih ibadeta usmjeravali su ka ovim lažnim bogovima. U hadisu koji prenosi Ebu Vakid El-Leisi se jasno vidi da je Poslanik zabranio bilo kakav vid svetkovanja naprijed navedenih stvari. Jasno je poručio: ,,Vi ćete , uistinu, slijediti primjere onih koji su bili prije vas.''
Jedna od mnogobrojnih pouka ovog hadisa jeste što se njime jasno oslikava vjerovanje predislamskih Arapa u svetost drveća, koje se zadržalo i nakon primanja islama. Nažalost, neki muslimani i danas vjeruju u svetost nekog drveća, kao što je, npr.tisovina ili slično.
Poznata je predaja u kojoj se navodi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., poznavao kamen koji mu je u Mekki, prije poslanstva, nazvao selam. Međutim, nikada nije otkrio koji je to kamen i gdje se on nalazi da ne bi postao predmet veličanja i odlaska u širk. Nažalost, širom Balkana, kod mnogih muslimana, prisutno je neopravdano veličanje turbeta i onih koji su u njima. To je radio i narod Nuha, a.s., koji je petericu davno umrlih, pobožnih ljudi počeo smatrati ''dobrima'', a kasnije i ''posebno moćnima'', da bi ih, na kraju, počeli obožavati. Ovo je bio prvi širk na Zemlji. Na sličan način druge religijske skupine počele su obožavati Isusa ili Budu, i uzdizati ih do stepena božanstava, a sve zbog nepotrebne pretjerane ljubavi spram njih.
Islam želi djelovati preventivno i svako zlo suzbiti u korjenu, kako se ono ne bi proširilo i narušilo suštinu onoga sa čime su dolazili svi Allahovi poslanici i vjerovjesnici. Njih je Allah dž.š. slao kroz historiju, a oni su pozivali ljude da napuste lažna božanstva koja su obožavali pored Allaha dž.š., i posvete se isključivo iskrenom obožavanju Njega Jedinog.
Što se tiče određenih vrela ili izvorišta, izvjestan broj njih određene skupine ljudi smatraju svetim i posebno ljekovitim. Njih obilaze, posebno na Đurđevdan (ili neki drugi svetkovni dan), i s njima se umivaju i tu vodu piju kako bi čim prije ozdravili. Sva ova praznovjerja, u manjoj ili većoj mjeri, prisutna su kod određenog dijela muslimana. Obaveza nam je napustiti sve te islamom neutemeljene aktivnosti i okrenuti se suštini onoga sa čime je došao posljednji Allahov Poslanik, Muhammed, a.s.
Kod izvjesnog broja izvora i svetišta koji se smatraju posebnim i odabranim čine se razni ibadeti, te upućuju dove s nadom da će one u takvim ''svetim'' mjestima biti puno prije uslišane. Radi njih se poduzimaju specijalna putovanja i nepotrebno ulažu određena materijalna sredstva.
Potkovica i djetelina sa četiri lista kao znakovi sreće
Među ljudima postoji izvjestan broj i dobrih znakova za koje se vjeruje da donose sreću. Mnoge muslimanske kuće ili automobili okićeni su ovakvim znakovima, a sve zarad sreće i bereketa. Rog i potkovica mogu se vidjeti na mnogim muslimanskim kućama. Vjerovanje da potkovica donosi sreću potiče od vjerovanja u simbol polukruga i Mjesečevog srpa. U ranijim religijama vjerovalo se da polukružni oblik posjeduje magijske moći i sposobnost zaštite. U antičkom Jukatanu, hramovi su građeni tako da su imali ulazno stepenište i prijem u obliku polukruga, a slična praksa je bila i u Španiji. Ruševine Stonohedža također pokazuju da su Druidi (starokletski sveštenici), koji su obožavali sunce, gradili mjesto za molitve polukružnog oblika.
Tokom srednjeg vijeka, crkva i javne zgrade imale su prozore i mnoge detalje na fasadama u obliku polukruga, jer je postojalo vjerovanje da ovaj oblik štiti od zlih sila. Stari Grci su konje počeli potkivati u četvrtom stoljeću. Pošto su konji u to vrijeme smatrani svetim životinjama i njihove potkovice su smatrane predmetima koji donose sreću. Zbog toga nije nikakvo čudo što su stari Grci i Rimljani držali potkovice zakucane u zidove ili iznad vrata kako bi im donosila sreću i štitile ih od zla. Do današnjeg dana se zadržalo vjerovanje da potkovice donose sreću. Mnoge djevojke prilikom udaje nose potkovicu na vjenčanju. Pozicija potkovica okačenim u kućama je veoma bitna. Naime, šiljci moraju biti okrenuti prema gore kako se sreća ne bi preljevala.
Djetelina sa četiri lista smatra se jednim od svetih predznaka. Postoji nekoliko legendi koji prate ovu biljku. Jedna od njih je da je Hava ponijela sa sobom djetelinu sa četiri lista kada je napuštala Raj. Također, stari Druidi u Engleskoj su vjerovali da djetelina sa četiri lista ima magijska svojstva. Jedno od tih vjerovanja svodila se na to da svako ko je pronađe, dobija mogućnost i sposobnost da vidi zla bića kao što su vještice i đavoli te da ih tako može izbjeći.
Sretnim insektima se smatraju, između ostalih, leptir, bubamara i pauk. Ova praznovjerja su puna mitova koji se oštro suprotstavljaju čistom islamskom monoteizmu.
Vjerovanje u posebna jela koja donose sreću
Pojedine vrste hrane smatraju se posebnima. Vjeruje se u njihov blagoslov, a konzumiranje određenih namirnica smatraju se posebno značajnim i berićetnim. I ovo vjerovanje svojstveno je pojedinim kršćanima. Naime, oni vjeruju da sa jela koja konzumiraju prvog dana Nove godine, predviđaju budućnost ili utiču na nju. Španci vjeruju da, upravo u novogodišnjoj noći, treba pojesi 12 zrna grožđa, jedno po jedno.
Vjeruje se, a to je postalo i praksa i kod muslimana u Bosni, da žene, kada dolaze na babine tek rođenoj ženskoj djeci, trebaju ponijeti na dar dva jajeta i staviti ih djetetu pod jastuk, kako bi sljedeće rođeno dijete bilo muško. Poznato je i vjerovanje u berićet riže, kojom se posipaju mladenci, s ciljem da budu plodni u životu. Sve su ovo vjerovanja svojstvena nemuslimanima i više o njima možete vidjeti u djelima dr. Karadavija, te knjigama prof. S. Muse čije sam navode i informacije i sam koristio u ovom tekstu.
Praznovjerja vezana za udaju i ženidbu
Vjeruje se da kada djevojka opazi mladi mjesec, treba uzeti neki kamen, zatim reći: ,,O mjeseče, tako ti mladine, ti putuješ po cijelome svijetu, pa na tom putu viđaš i mog dragog, naredi neka mi se po imenu javi!'' To treba izgovoriti tri puta i saslušati koje će prvo muško ime čuti. Vjeruje se da će to biti ime njenog suđenika.
U nekim krajevima bivše Jugoslavije rašireno je vjerovanje da kada djevojka dođe pred mladoženjinu kuću treba uzeti kakav sud s vodom i proliti ga, kako bi joj u novom domu sve teklo kao voda. Vjeruje se i da djevojka, kada prvi put ulazi u mladoženjinu kuću, treba proći ispod njegove ruke čime želi naišaretiti da će ga uvijek poštivati. Jedno od sujevjerja je i to da prije nego svedu mladence, ukućani trebaju uzeti neko muško dijete i provaljati ga po postelji, kako bi nevjesta rađala mušku djecu. Na kraju, kada mladu dovedu u kuću, ona treba zovnuti muža imenom i reći: ,,Koliko ti je u kući robova, toliko ti rodila sinova. ''
Oko svadbi i samog čina ženidbi i udaja ima mnogo različitih lokalnih izmišljenih običaja, kojima su ljudi sami sebe opteretili, pod uvjerenjem da su pobožniji i bolji vjernici ako te neutemeljene običaje i praznovjerne postupke budu prakticirali. Uglavnom su ti postupci i uvjerenja u direktnoj suprotnosti sa islamom i sunnetom. Obaveza je napustiti ih i uputiti se čistom stazom islama koja vodi sreći na ovom i neprekidnim uživanjima na onom, neprolaznom svijetu.
Praznovjerja vezana za čuvanje zdravlja
Postoji vjerovanje da kada se metlom mete u kući, ne smije se njome doticati dijete koje još raste, jer bi moglo stati s rastom. Ako se to ipak dogodi, onda treba drškom metle udariti u plafon i pljunuti. Vjeruje se da ne valja vrata zatvarati zadnjicom, jer ko to učini, sam će sebi naškoditi i dopasti neke bolesti. Također, ne valja djetetu nokte rezati prije 9-tog mjeseca od rođenja. Ako se to već mora uraditi, onda mu treba staviti ruke u brašno, pa tek onda odrezati nokte. Kada se nokti odrežu ne valja ih po putu bacati (što je tačno, op.a.), jer se na njih kupe šejtani. Sunnet Allahovog Poslanika, s.a.v.s., jeste nokte spaliti. Nije zabranjeno, niti opasno, nokte rezati u bilo koje doba dana ili noći, a ne smije proći više od 40 dana, a da se ne odrežu nokti. Mogu se, također, zakopati u zemlju ili baciti u kanalizaciju.
Mnoštvo je postupaka koje muslimani diljem svijeta prakticiraju, a koji u osnovi spadaju u isprazno vjerovanje koje sa islamom nema baš ništa zajedničko. Dužnost nam je osloboditi se tih opterećujućih vjerovanja i postupaka, kako bi svoju pažnju i svoje ibadete mogli fokusirati na ono što je, Kur'anom i hadisom, jasno i decidno propisano.
Kako je ranije navedeno, više o ovim i sličnim praznovjerjima i čudnovatim navikama muslimana (a i nemuslimana), možete pročitati u knjigama i djelima autora koji su se temeljitije bavili ovom oblašću. U novije vrijeme kod nas, na temu narodnih običaja i sujevjerja, pisali su prof. Musa, hafiz Duranović, ali i mnogi drugi. Redoslijed naslova i dio korisnih informacija koje sam spomenuo u ovom tekstu, produkt su poučnog istraživanja prof. Sanina Muse koje je naveo u svojoj knjizi ''Islam protiv sujevjerja''.
Molim Uzvišenog da od nas udalji sva neutemeljena vjerovanja i navike, te da nas uputi na put naših ispravnih prethodnika i časne generacije ashaba, kako bi On, Uzvišeni i i Sveznajući, bio sa nama zadovoljan!
Za Akos.ba priredio: Admir Iković

KO SU VEHABIJE? - "VEHABIZAM I VEHABIJE"





KO SU VEHABIJE? - "VEHABIZAM I VEHABIJE"

Pogledajte ko su tkz. vehabije i zašto one muslimane koji se čvrsto drže Kur'ana i sunneta etiketiraju raznim imenima...



KO SU VEHABIJE? - "VEHABIZAM I VEHABIJE"

Dr. Muharem Štulanović je jedan od najvećih islamskih autoriteta u BIH, i na prostoru balkana uopšte. Autor je brojnih djela iz oblasti fikha, hadisa i drugih islamskih disciplina. Trenutno obavlja dužnost predavača na IPA (Islamskoj pedagoškoj akademiji) u Bihaću.
Dr. Muharem Štulanović:

Zahvala pripada Uzvišenom Allahu subhanehu we te 'ala i neka je salavat i selam na Muhammeda sallallahu 'alejhi we sellem njegovu časnu porodicu i ashabe.

Draga braćo! Ja ću se danas osvrnuti na jedan pojam koji očito nije jasan ogromnoj većini džematlija. Istina o tom pojmu je zavijena u toliko laži, podvala i politikanstva da je neophodno uz Allahovu pomoć reći istinu i objasniti je. Taj pojam je "vehabizam" ,odnosno "vehabije". Protiv muslimana i islama se vodi specijalan rat. Cilj tog rata je lagati i potvarati muslimane i njihovu vjeru, da bi se tako iskrivila slika o njima. Zbog ovoga se muslimani koji se drze svoje vjere nazivaju raznim pogrdnim imenima kao što su "fundamentalisti", "eksremisti", a sada i "vehabije". Kada se ovakav jedan naziv prikači daiji koji ljude poziva vjeri, on automatski biva obilježen, i umjesto da radi na Allahovom putu i širenju islama, mora se braniti od ovakvih laži i optužbi. Cilj je da se osobe kojima je upućen taj naziv prikažu u ružnom svijetlu, kao ljude koje trba napadati, onemogućavati i slično. U većini slučajeva ovi nazivi se upućuju onima koji se najčvršće, najpravilnije i najdosljednije drže islamske prakse i to javno potvrđuju. Dakle onima koji nose brade, koji najredovnije dolaze u džamiju na namaz, koji drže do sunneta Poslanika a.s., dižu ruke u namazu (po najvjerodostojnijim predajama koje su došle od Poslanika Muhameda a.s.) koji glasno izgovaraju "AMIN" i slično. Takođe, taj naziv se upućuje i teolozima, profesorima islamskih nauka sa najvišim titulama i doktoratima, koji su završili najelitnije islamske univerzitete u arapskom svijetu a posebno u Saudijskoj Arabiji. Prvo da vidimo dali ima smisla nazivati tako ljude i da vidimo koji su njihovi "prestupi" i njihove "greske" i to u svijetlu šerijata, u svijetlu Kur'ana i suneta. Pa da onda donesemo islamski stav o njima.




1. NOŠENJE BRADE

U najvjerodostojnijim knjigama hadisa, drugom vjerskom izvoru bez kojeg nema Islama, Buharijevom i Muslimovom sahihu se kaže: Rekao je Allahov Poslanik sallallahu 'alejhi we sellem:"Razlikujte se od nevjernika, puštajte brade i nemojte ih brijati, a skraćujte brkove.'' Islamski su pravnici na temelju inperativne naredbe o puštanju brade složni da je to obaveza (vadžib) i da je brijanje haram. Prema tome braćo, oni koji puštaju brade, slušajući Poslanika sallallahu 'alejhi we sellem. zovu se muslimani a ne vehabije. Puštanje brade je Allahu ugodno djelo. Oni nisu novotari u vjeri, nego slušaju naredbu Poslanika sallallahu 'alejhi we sellem., a on je jedini koji je od Allaha dželle šanuhu postavljen zakonodavcem.




2. DOLAŽENJE U DŽAMIJE I PRAKTIKOVANJE DŽEMATA.

Mnogi govore "šta će vehabije non stop u džamijama'' šta "mladi" ljudi traže tu i slično? Kaže se u vjerodostojnoj predaji od Omera: rekao je Poslanik s.a.w.s: "Klanjati (farz) namaz u džematu je 27 puta vrednije od klanjanja nasamo." (Buharija i Muslim). Došao je Poslaniku s.a.w.s. čovjek koji je bio slijep pa je rekao: "Božiji Poslaniče, nemam nikog ko će me voditi u džamiju, dozvoli mi da ne dolazim u džemat. "Poslanik sallallahu 'alejhi we sellem mu je dozvolio, nakon čega ga upita: "Čujes li ti ezan koji poziva na namaz?" "Čujem" "Odazovi mu se onda!"

Nije dakle ni tom slijepcu rekao "nemoj dolaziti u džamiju." Uzvišeni Allah na mnogo mjesta u Kur'anu naređuje jedinstvo muslimana i džemat. U 43 ajetu sure El Bekare kaže Allah dž.š: "Molitvu obavljajte i zekat dajite, i zajedno sa onima koji molitvu obavljaju i vi obavljajte"

Pa zašto je onda nekom čudno i sumnjivo da čovjek provodi vrijeme u džamiji? Da li je on zbog toga vehabija?




3. DIZANJE RUKU U NAMAZU

Dalje, zovu ljude vehabijama što dižu ruke u namazu kada pođu na ruk'u, kada se vrate sa ruku'a i kada se ustane sa tešehuda na treći rekat. Dvadeset dva ashaba Božijeg Poslanika sallallahu 'alejhi we sellem prenose da je on to činio. Da li je on bio vehabija...? Neuzubillah!

Buharija, Muslim i drugi bilježe hadis gdje se kaže: "Kada bi Allahov Poslanik sallallahu 'alejhi we sellem stupao u namaz, podigao bi svoje ruke naspram ramena i zatim donio početni tekbir (rekao "Allah u ekber"), a kada bi pošao na ruk'u na isti način bi podigao ruke. Kada bi se vraćao sa ruku'a takođe bi podigao ruke naspram ramena i rekao "semiallahu lim en hamideh"-"rabena ve lekel hamd". I zatim se kaže, na takav način je Poslanik sallallahu 'alejhi we sellem klanjao dok nije preselio na ahiret.




4. GLASNO IZGOVARANJE "AMIN"

Zovu ih vehabijama i zato što nakon što imam u namazu prouči fatihu izgovaraju glasno "amin". Prenosi Ata: "Klanjao sam u džamiji sa 200 ashaba. Kada bi imam izgovorio "ve ledaaaliin" po džamiji bi se razlegalo "aaamiiin!"

Aiša, Poslanikova, sallallahu 'alejhi we sellem, žena i majka vjernika, koja sigurno zna govor i praksu Muhameda, sallallahu 'alejhi we sellem, kaže: "Rekao je Allahov Poslanik sallallahu 'alejhi we sellem: "Na ničemu vam židovi ne zavide kao na selamu i na izgovaranju "amin" nakon učenja imama"

Pa zar da ostavimo praksu onoga koga je Milostivi poslao s istinom? Oni koji postupaju po sunetu Allahovog Poslanika se nazivaju muslimani, a ne nikako vehabije. I blago onima koji slušaju Poslanika sallallahu 'alejhi we sellem i pokoravaju mu se. A teško onima koji ih napadaju, ezijete ih, iznose laži na njih, omalovažavaju i njih i sunet Poslanika sallallahu 'alejhi we sellem. Teško onome ko se bori protiv Poslanika sallallahu 'alejhi we sellem, teško njima na Sudnjem Danu! Nema toga autoriteta, političkog ili vjerskog, koga treba slušati kada njihove odredbe idu direktno protiv odredbi Poslanika sallallahu 'alejhi we sellem i koje su u sukobu sa vjerodostojnom predajom od Poslanika sallallahu 'alejhi we sellem. Ko su oni a ko je Allahov Poslanik sallallahu 'alejhi we sellem? Pa najveći učenjaci, velikani poput Ebu Hanife, Šafije i drugih su govorili: Ako je moj stav oprečan, kontradiktoran vjerodostojnoj predaji od Poslanika, sallallahu 'alejhi we sellem, onda moje mišljenje odbacite, a držite se suneta Muhameda sallallahu 'alejhi we sellem.




KO SU ONI KOJI PLASIRAJU TE NAZIVE I ZAŠTO TO RADE?

Da odgovorimo sada braćo na pitanje: ko su oni koji serviraju te nazive "vehabije" i "vehabizam" i njima "časte" ljude, pokušavajući tako da im naude. Ja odgovorno tvrdim: oni koji plasiraju te nazive su neprijatelji islama ili njihove sluge!Zvati najvjernije praktičare islama vehabijama i nemuslimanima je obična glupost. Glupost, koja se pokušava poturiti muslimanima na ovim prostorima, ali treba znati da je to najobičniji surogat neprijatelja islama. Nažalost, vidimo da mnogi prihvataju ono sto im se servira. Ide se čak dotle da ovakve nazive uvrštavaju u literaturu. Poseban primjer je novo izdani atlas u kome je pobrojana vjerska pripadnost svih naroda na zemaljskoj kugli. Na toj karti vjera, Bosna je označena kao pravoslavna tj. kršćanska. Po toj karti muslimani cijelog svijeta su podijeljeni na sunije, sije i pazite treći naziv "vehabije". Vjerovali ili ne zemlja u kojoj se pojavio islam, pojavio Poslanik sallallahu 'alejhi we sellem, gdje se ide na hadž, gdje su Kaba, Meka i Medina, ova zemlja je označena kao zemlja nekakvih vehabija a ne muslimana. To je isto kada bi Vatikan označili drugom a ne kršćanskom vjerom.To je nevjerovatno i nedopustivo.To otvara vrata nekome da jednog dana kaže: "pogledaj u Saudiji nema muslimana, tu su neke vehabitije. Pa ne moramo tamo ići na hadž, šta fali da ga obavimo kod nas na ajvatovici i slično''. Tako se iskrivljava vjera-od naziva do neislamske prakse i kufra tj. nevjerstva.

Zato moramo čuvati sunnet Allahovog Poslanika sallallahu 'alejhi we sellem, koji je svijetlo vodilja i nedozvoliti nikome ma ko bio ili ma kakav položaj zauzimao da nam bude preči od Poslanika s.a.w.s. I molimo Allaha dželle šanuhu da nam pokaže istinu i da nam omogući njeno slijeđenje. AMIN!




KOME SMETA OMLADINA KOJA SE TRUDI DA PRAKTIKUJE IZVORNI ISLAM?

Vlastodršcima u Mešihatu, kojima odgovara da ljudi ostanu u neznanju, da se ne bi objelodanilo njihovo činjenje harama (činjenje novotarija, muziciranje uz ilahije, osamljivanje i rukovanje sa ženama, konzumiranje alhokola i duhana...)

Međutim, glavni razlog za potvore i laži je "Strah od gubitka koristi putem harama, koje debelo naplaćuju: mevluda, hatmi, učenje jasina mrtvima, zapisivanje hamajlija i raznih talismana, obilježavanje 7,40,52 dana umrlim, zatim šest mjeseci, godinu, naplaćivanje usluga oko dženaza"...

Sve su ovo stvari koje su jasno zabranili Allah subhanehu we te 'ala i Njegov Poslanik sallallahu 'alejhi we sellem, a od kojih danas mnogi ostvaruju i te kako dobar profit. I zato žele da od Islama ostanu samo običaji i da se znanje o vjeri ne širi, da ih niko nebi kritikovao dok oni "RADE SVOJ POSAO". I takvi su zaslužni za lošu sliku islama danas, i za onu čuvenu,-"slusaj hodžu šta priča, a ne gledaj šta radi!" Sve svoje snage ulažu da udalje omladinu od džamija, omladinu koja uči islam i bježi od harama. A ne smetaju im mladi koji su u kladionicama i kafićima, koji čine blud ili se drogiraju. Allahov Poslanik Muhamed, sallallahu 'alejhi we sellem, nas je obavijestio da su kršćane odveli sa pravog puta njihovi monasi i sveštenici. Oni su im zabranjivali halale i dozvoljavali harame, dok nisu ostali bez znanja o vjeri, pa su njihovi predvodnici radili šta su htjeli. Rekao je Uzvišeni:

"O VJERNICI, MNOGI SVEĆENICI I MONASI DOISTA NA NEDOZVOLJEN NAČIN TUĐA IMANJA JEDU I OD ALLAHOVA PUTA ODVRAĆAJU. ONIMA KOJI GOMILAJU ZLATO I SREBRO I NE TROŠE GA NA ALLAHOVOM PUTU - NAVIJESTI BOLNU PATNJU! NA DAN KADA SE ONO U VATRI DŽEHENNEMSKOJ BUDE USIJALO, PA SE NJIME ČELA NJIHOVA I SLABINE NJIHOVE I LEĐA NJIHOVA BUDU ŽIGOSALA. OVO JE ONO ŠTO STE ZA SEBE ZGRTALI; ISKUSITE ZATO KAZNU ZA ONO ŠTO STE GOMILALI!" (At Tawba,34,35)

Ali ovo se muslimanima nikada neće dogoditi, bez obzira koliko se ko trudio. Muslimani imaju Kur'an i sunnet koji su im svjetlost i vodič, za koje zive i umiru.

NIKAD IM NEĆE NAUDITI ONI KOJI OD ALLAHOVE VJERE SAMO PUNE SVOJE DŽEPOVE I TRBUHE.